субота, 7. новембар 2015.

Ceznja



Koliko puta moram optrcati ovim svetom
da bi shvatio da nema vrednosti medju polovima
a niti zvezde padalice da mi umire,
ove hladne odaje,
ovo mastilo sto se razlilo,
svaka prastanja..
sve one duse koje sam znao usmrtiti
svo ono saputanje na jastuku,
ono nase milovanje i uspijanje u nasim bicima..
znas li to ili se jednostavno igras sa mojim bolom.
 

Znas li to,
ako uzmem noz iskrenih reci i rastrgnem ovo moje srce
mislis da ce poceti kapati krv na tlo
mislis da cu ja bolovati za svom tom tugom u mom carstvu
samo cu mirno prileci i zagrliti se sa svojom tuznom sudbinom.

Nikad nisi umela prebrojati sve one smaragdne planine tudjih ljudi
niti si ikad svome jatu odletela..
samo si znala pomilovati moje bice
i nestati u praskozorju..
k'o ukisla cokolada,
natopljena suzama.
 

I opet ti nastojim docarati moju tugu,
moja mila..
sva ona bespuca..
sve one ravnice prepunih otrovnih nektara
sto si znala saditi,
kada je moje bice umiralo..
 

I opet ne znam kako da ti saopstim,
ovo sto pisem..
kako da ti srocim..
ovo su moji memoari..

Izgradjen pod mitskim recima,
a bolujem od ljudskih patnji
unisten ko kula od karata,
odbacen od svih..
ali opet nastojim boriti se za nase bolje sutra,
brojim ove zlocudne sate,
minute,
sekunde..
svakim danom stari moja ljustura
dok se jos osecam mladim..

I opet..
kao nekad volecu,
bas to nezno stablo..
sve njegove krosnje..
i bas tu munju..
koja je vodila bitku samnom..
samo je lisce postalo zlatnije boje,
drvo se osusilo ali je upamceno po plodovima nase ceznje..

Нема коментара: