субота, 7. новембар 2015.

Nesto kao..



Ovo srce je pocelo,
ponovno..
da iskace iz svojih shina..
kao da je masinovodja zaboravio da zakoci na stanici za nezne trenutke,
istkanim od belih labudova. 
Ovaj citac uspomena opet zadirkuje putnike proslosti.

Pita: 
Kuda ide tvoje srce,
tako raskopcano i setno? 
Sta da mu kazem,
kada ne spoznah..
sta znaci..
srijeca.. 

Oprosti mi majko,
sudbino moja,
oprosti za sve one saputanja od olovke moje,
oprosti mi za svaku nadu..
koju ubrah na tvom proplanku..
i tako..

Posisao bih svaku misao i na kraju bih se okupao u morskoj uvali sazvezdja. 
Iako malo sputani od nase pozude,
odvojio bih trenutak vremena,za oka tvoja dva..
priblizio bi srijecu da ti obasja svaka jutarnja budjenja..
za razliku od mog..
uveo bih mirne note svakodnevnice i uzjahao na tvojim plecima..
ka jednim lepim trenutcima mastanja. 

Kroz ove promrzle okove tvojih prozora,
poslao bih mjesecinu da ti obasja puteve u dushi..
da ne sagne i ne otkloni ovu ljepotu sto ti donosi,
moja iskrene i vjecna dusha..
koja je tek pocela..
iznova da voli..

Нема коментара: