Svako jutro oblacim odoru iskrenosti,
a preko noci skidam veo krvavih umaka sadasnjice,
zauzvrat ne trazim mnogo,
samo rijec do dvije.
Ulazis na vrata kao gorska vila,
oduzimas moje bescutne misli jednim dohvatom tvoga glasa..
Pomislice covjek da ipak nisi ti ta osoba koja njise kroz oblake tih gustina.
.toliko dusa ne mogu prebrojati,
kao sto si ti uzela moju muskost i predala na oltar na pozrtvovanje,
kao nekada kada si znala rijeci..Oprosti mi..
Osjecam naborana cela,
cvrkut ptica,olujne oblake..
osjecam te podrhtaje dushe tvoje.
Ali cemu to,
kada ni sam ne mogu proci trnovitim stazama proslosti da bih izdvojio nas trenutak srijece...
podavijeno uz izgorjelu svijecu..
nekadasnjih trenutaka..
Kada bih otrgnuo ovo srce moje iz grudi..
sva tuga na ovom bijelom svijetu bi bila..
nakratko zaboravljena.
Sva ta ljubav,
pred tvoje noge bih bacio..
i spokojno rekao da odlazim iz ovog kutka vrijemena..
gde su nas lastavice znale okupati svojim cvrkutom nekadasnjih lavina i pozrtvovane s`ljubavlju.
Znao sam rijeci,
otidji od mog srca,
uzmi kamen i gadjaj svog stitonosu..
ali opet nema nigde kamena sudbine..
hmmm opet ova slova kruze kao lesinari da me ocerupaju,
kao bozija kazna sto te zavoleh u pogresno doba.
Volio sam biti tu,
kraj tvog zagaslog prozora,
tvoje mirne kutke razvuci na nemirnim sazvezdjem.
Onaj galeb sto okupa svoja krila po morskim kapljicama,
svako jato zna kuda ce.
Samo sam ja u zaborav pao,
otkada moja dusha luta..
kao sazvakana bajadera,izlivena suzama..
Нема коментара:
Постави коментар