Ustajem izjutra,
osecam dodire ispod morskih uvala sazvezdja..
mirisne note umornog srca.
Osjecam taj strah,koji veze moje misli u strucak nadanja,
osjecam podrhtaje svojih nepresusnih molitvi,
osjecam te podrhtaje glasa,
kako zubori naglas iz sveg glasa zauzimaju nit prastanja.
Ulazimo na dodire istkane od svile,
pregrst emocija oblazemo recna korita utabana dusama
naizgled strastvenim ljudskim hodom odlazimo na rub svakodnevnice
zauzimamo sve vestije i vestije,nasu ljubav istkanim nitima vremena.
Zenstveno se krijes iza mojih ledja,zauzimajuci oblak tisine.
Ulazim u morske uvale,
svaku uvalu nezno obgrlim i cuvam je
u kutku naseg pocetka..
ahh..
Ovaj vetar me tera na kraj puta,
gde sazvezdje samo kroji nase pute,
zauzeo sam planine tvoje koji viore i bodu te nedokucive
oblake tisine,
zauzimajuci svaku poru tvoje zenstvenosti..
na kratko zadihan,
ljubim svaku stazu po kojom ponosno koracas,
naizgled opet mi izvrnu slovo,
opet ovaj zemljotres i olujna kisa iz tvojih ociju,
svaka pora zna..
kud ti prolazim ja.
Nasuprot tome,
osjecam tvoje dodire na sebi,
kako klize,
kao povetarac zauzimajuci svaku poru moga glasa,
osjecam podrhtaje usana kako klize niz pasnjake moga stomaka
svaki leptiric koji prelece svoje rodno mesto u nadi da oseti
tvoje nadahnuce,
tvoju vrelinu dodirnih nota...
Нема коментара:
Постави коментар