субота, 21. новембар 2015.

Moje misli pod okrivljem nebeskog kroja

Dusa katkad kada nema gde, zaboli onako nejakim recima
sasvim dovoljno da u datom trenutku, pozelim da iscupam ga,
da vise ne osecam boli, kao kap suza dok se sliva niz moje lice
ume da raspara moju poru, nesebicno odzvanjajuci u mojim hodnicima
patnje, onako ratnicki zbrinuto u ponoru ocaja u borbi sa nadom na
svojim urezanim venama, jos se oseca miris njenih poljubaca, toliko
razorenim da cak i vene uzurbano podbacuju svoje crvene ratnicke
boje i laganim dobosima unutar potpora zidina obrusava se ratnicka
buna, zavijaju trube ispod necijih utvara, malih dobrocudnih duhova,
a iznova odstrujimo ka boljoj postelji, sve pod stakleni tepih dosuti.

Eto iznova dolazim u svoje misli, bez obzira trazeci tvoj dah svakodnevnice,
bojim se da cu ponovno boriti se sam, protiv ovih ludih vetrenjaca koje znaju
da polome moje granje i sve moje krake sto vode put do tebe, draga moja.
Pokusavam grcevito da dodjem do tvojih vlaznih usana, da smognem jos malo
hrabrosti da ti uzmem jos malo vremena za nas dvoje, da jednom recju upotpunimo
sami sebe, neznim odlivima sa nasih cesmi odvrnemo strast, a uplovimo u ladju
nebeskih krojaca i da probiramo po imenu nasih trenutaka, ostanimo zagrljeni.
Prebaci se u nasu frekvenciju da cujes moje melodije, moju strepnju sto ti
nemim sapatom olovke zove, znaj tvoj andjeo te zove, tu podlugovima nasih
iskrenih emocija, neznim glasom sto param nebom u potrazi za ljubavlju tvojom,
samo da upotpunim blago receno, odvojim nase vreme u bocu, barem da znam da
postojis.

Laganim kapljicnim dahom kisa je danas pocela rositi nase stazice, pomalo sretno
sto je umuljalo jos nasih emocija zajedno sa nasim zivotima, potporu je pravila
samo da nam utaba jos dodirnih nota zrelih dusa.
Setim se tog vlaznog prozdrljivog jezika, koji je neumorno ostavljajuci svoja
vlazna osecanja, produbio nasa mastanja, opet se mucis da nadjes me u svom toku
misli, a iznova pretrazujes me po celini nebeskog kroja, znaj da sam u tvom cosku
pored tvog polu otskrinutog prozora u tvojoj dusi, cistim jos malo tvojeg ljubavnog
niza katkad uzmem u dlanove svoje, tvoje sestrice dve sto gledaju tako sjajnije u
mraku..Podario sam ti taj sjaj, da osetis i ti tu moc, kada se ljubav radja u kolevci
prepuno ceznje, pod malim cebencetom strujnih strasti, osecam zove nas sudbina jer
i ove noci, ja cu ti biti tvoj mali svet..

Нема коментара: