петак, 20. новембар 2015.

Opet sam

Ova noc se spustila, ko vrata pakla mi se otvorila
poderalo mi dusu na dva dela. Otkucaji se cuju previse
za moja vremena, moja dusa boluje, a nemam hrabrosti da
ti kazem. Trebas mi. Da ti pruzim ruke sigurne, barem
u ove mirne luke da otplovimo zajedno, da zaboravimo
ovu nasu tugu u nama, i ove zvezde polako gube svoj
sjaj medj prstima, osecam svaki trzaj tvojih vlaznih
usana, tvoje vreme, a opet ponovno, ko proklet da
ostarim sam..

Dodeljujes mi svoj trenutak prisustva kroz osmeh osetim,
obris tvojih mora u ocima, sve brazde podeljene, nesebicno
rastanjene na uzavrele dodire, ti prsti, znam da si nervozna
znam, osecam tvoju dusu sto pati za mojom ljubavlju, ali opet
kako da ti ulijem poverenje, kada u svakoj recenici trazis
razocarenje, svaki uzdah tvoj je uklesan na mojim bedrima
svaka sutnja dok sapatom dozivas moja slova, osecas, a jecas
u sebi, sto me volis i to malo. Ljubav je prokleta za nas
stvorila se hemija u nama je spas, a ti uporno teras ispod
vremenskog tepiha, svu tvoju emociju podarenu pod mesecevom
vedrog toka, proliveno uz tok nedodirljivih strasti, znam da
znas, svaku sliku cuvam.
Postavim da je imam na dohvat ruke, da kada padnem ugledam tebe
da znam da postoji sutra, za bolje sutra, sve me boli pa cak i
ovo moje prokleto slovo..

Nikada nisam umeo da ubijem, nesto lepo sto je negovano od samog
pocetka, iako dusa zeli jos vise tvojih nektara rastocenu po
posteljini nasih tela, naiskap popiti strast i prepustiti se
nasim srodnim dusama, barem i ja da volim opet.
Cemu sve ovo, ova bol u nama, ti sama i bezvoljna, proteras me
u moj kutak samoce, da trulim u svojoj ljubavi, dok izgaram
pred tobom i opet trazices moje slovo, moje vreme, jer te moja
dusa odvec ima.
Lezis sama boris se u boli, dopustas da prodjem kroz gustu tvoju
kosu u nadi, da me pozelis i ove provedene noci sa tobom, ne brini
se mila, uvek cu biti tu kraj tebe, odlozicu svoje breme, svoje
grehove samo da upoznam jos jedan deo tebe.
Krijes svoje ruke, da me ne grlis, gazis svoje emocije i ponekad
prekrijes svojom stidljivoscu svoje vreme, utapkano pod nasim nebom
grickanje usana tvojih i opet sa bolom odlazim od tebe..

Katkad se zapitam, dal se igras sa mojim bolom, dal si to zelela
svaku notu moje muskosti da bacis, svaku iskricu nade da bacis u
nemoc, kao sto radis sa mojim bolom i stalno iznova osecam tvoje
emocije, svu tvoju ljubav u ocima, procitam te ko knjigu i iznova
me budis, svojim sapatom s'tvojim nemirnim jezikom osetim da me
volis, zelis da uspe..

Нема коментара: