четвртак, 5. новембар 2015.

Tamna jutra

Pustam svoje misli nad padinom svojih korica,
prolivenom mastilom, necujno rezem secanja na tebe,
onako cutljivo.
Opet ponovno jeca olovka moja, saputa moje stare rane,
skraba po jos koje slovo, a nemam gumicu da obrisem
jos ove kisele suze, koje znaju rositi moje zamagljene
prozore u mojoj dusi.
Tiho pijem u samoci, bez ikoga sam, ponovno mi klecaju
ova stoleca, ko praskozorja u nedaci, suze ipak bolje
obrisu po koje slovo, jer nemam te ja.
I opet idem dalje, skakuci s'jednog vremena na tvoja njedra
razepecu ponovno jedra, uplovicu u tvoje luke i ponovno
ratovati pred silnim vatrenim cuvarima, prozboriti
jos po koju rec i prozboriti ti..zasto ja!

Svako jutro se u rukama krvavim budim,
borim se da se izborim za tvoja budjenja
i stalno te dozivam kroz svoje molitve
a ne mogu bez tebe, sve moje iskrice su zapaljene
kao supernova bez icijih granica,
ponovno cu se buditi sam, bez igde ikoga.
Samo hladna cev ispod jastuka, cuva me od svakoga
ovaj zivot moj je propali rat,
gde se stalno budim bez tvojih grudi i opet se
molim za tvoja oka dva, bez obzira opet
iznova umirecu ja.

Rastocena ljubav opet ce krenuti dolinom potoka
svojim tokom, gde su nekada umele suze da poteku
same od sebe i oduzmu mi moj nemir, sve te krosnje
zrelih ceznji, natopljene ljubavlju.

Нема коментара: